Obsession (2026)
O ovom filmu čuo sam samo reči hvale od kada je izašao i proglašavanjem kako je horor godine. Kad se nešto toliko diže u nebesa, obično sam skeptičan. U ovom slučaju sve pohvale i oduševljavanja su na svom mestu. Ovo je zaista veličanstven film koji će u budućnosti verujem biti horor klasik na nivou Shining ili Rozmarine bebe.
Radnja filma ukratko prati Bera, stidljivog i povučenog mladića zaljubljenog u svoju koleginicu sa posla Niki kojoj ne sme da otkrije svoja osećanja. Kada u prodavnici okultnog nailazi na vrbu koja navodno ispunjava želju svakome ko je polomi, isprva u želji da njoj pokloni, iskorišćava vrbu da poželi da se ona zaljubi u njega. Želja mu se magično ispunjava, ali ne kako je on zamislio. San mu se pretvara u doslovno noćnu moru i pakao.
Film obiluje jump scare scenama i psihološkom napetošću, ali daleko je od uobičajenog horor atmosfernog filma kakve se prave zadnjih godina. Film nije toliko strašan radi tih scena koliko zbog poente kojima se film bavi, a koje je posebno bitno istaći jer mislim da mnogi previđaju poentu i empatišu sa Berom. Istina i ja sam na početku simpatisao sa njim i bila mi je gotivna ta njegova spontanost sa kojima se verujem mnogi mladi, posebno društveno neaktivni mogu poistovetiti. Ali od onog trenutka kada shvata šta se dešava, šta je napravio devojci koju navodno voli i svejedno sebično nastavlja sa time, tada je on za mene glavni negativac ovog filma i želeo sam mu najgori mogući kraj. Ovaj film je zapravo o silovanju. Jer silovanje nije samo u seksualnom smislu. Silovanje znači i kad neko protivno tvojoj volji preuzme autonomiju nad tvojim telom, tvojim izborom, tvojim životom. To je ono što Ber (ako na početku nesvesno, kasnije itekako svesno) čini. Film predstavlja horor alegoriju na incel kulturu koja je nažalost sve prisutnija u našem društvu.
Pohvalno je jako da režiser filma Kari Barker nema zapravo iskustva i da mu je ovo prvi veliki film i uspeo je da izgradi sjajnu i jezivu atmosferu, posebno se poigravajući sa mračnim kadrovima koje lako izazivaju anksioznost i napetost kod publike. Stil režije je moderan i više ide uz GenZ kojoj uostalom Kari i pripada, istovremeno se oseti uticaj kultnih horor ostvarenja i omaž njima.
Ipak ako postoji jedna osoba kojoj treba pripisati sve zasluge što je ovaj film za tako kratko vreme ostvario ogroman uspeh i popularnost u celom svetu, to je bez ikakve sumnje Inde Navaret. Mislio sam da nešto jezivije od Mije Got u Pearl neću videti, ali ova mala je prekucala igricu! Ona jednostavno nosi ceo film, svaku scenu, svaki kadar. Svojim gotovo neljudskim transformacijama lica u roku od par sekundi maltene izaziva osećaje jeze, straha i panike, kakvu nijedan duh i demon mi nije izazvao. Zaista me je u određenim scenama naterala da se zaledim od straha i istovremeno osećao tugu i empatisao sa njom. Takvi oprečni utisci koje ostavlja, jasno pokazuju koliko savršen performans je iznela i vredan svake nagrade. Naravno, kao ranije spomenuta Mija, očekujem da ne dobije Oskar nominaciju samo zato što je horor performans u pitanju, a taj žanr akademija snobovski ignoriše. Ali ona se svakako dokazala i radujem se gledati je u kojem god filmu ubuduće bude igrala.