Očekivan rezultat. Napravili više nego je i očekivano. Odličan komentar iz Katara:
Veliki rezultat na Svjetskom prvenstvu oduvijek je bio uvjetovan nazočnošću vrhunskoga napadača. To je kod nas nekada bio Šuker, poslije njega Mandžukić, Belgijcima je to u Rusiji bio Lukaku, Englezima Kane, Francuzima Giroud... Hrvatska na žalost takvu klasu od Mandžinoga umirovljenja više ne posjeduje, a Petkovićeva eksplozija protiv Brazila bila je samo kratki, zaglušujući i zasljepljujući bljesak. U nedostatku boljih rješenja, Dalić je tako dva puta bio prisiljen posegnuti i za blasfemičnom idejom o Kramariću kao središnjem napadaču. To nije prošlo protiv Maroka, a kako bi onda moglo proći protiv betonski čvrste Argentine? No, gledajući širi kontekst te klimave napadačke konstrukcije, dolazimo zapravo do fenomenalnoga zaključka: Hrvatska je toliko moćna, snažna i kapacitirana na drugim pozicijama da i bez opipljivoga, dojmljivog doprinosa napadača još uvijek oduševljava cijeli svijet i nepogrešivo ostvaruje sve svoje ciljeve: ona kontinuirano odlazi na velika natjecanja, periodično na njima briljira, sada će se boriti za treće mjesto na svijetu, a za pola godine i za naslov pobjednika prestižne Lige nacija. Hrvatska, kakva god bila, uvijek ima onaj pobjednički 'drive' i mentalitet – mi možemo protiv svakoga!
Samo bi bilo dobro i imati kvalitetnog napadača. U svakom slučaju i više nego dobar rezultat. Bilo bi super da budemo 3.