Smejte se, praštajte, delite mi F dijagnoze, ali kod mene ovako.
Onog trenutka kad sam odlučila da zaista čujem Mask, prošlo mi je kroz glavu biće ko Konstrakta. O drugima pričaju, a ona će sve da oduva.
Ipak, danas shvatih: Nije Konstrakta nego Nemo. Kad su objavljene pesme, ni Code ni Mask nisu mi privukle pažnju. Delovalo mi je nabacano sve i svašta. I kao što su me komentari da je Švajcarska favorit, tako su me i pozitivne reakcije na Mask naterali da pesmu poslušam još jednom i dan kasnije shvatim u glavi refren, baš kao što sam počela da pamtim ono Nemovo opersko O,o,o. Ipak, i dalje ne smatram pesmu favoritom. To se u oba slučaja dešava kad vidim da nastupaju uz klasičare, Nema peva sa simfoničarima, a Vukaylu operu i tek onda sam odlučila da zaista čujem pesmu i reakcija je bila ista: kako žiri ovakvu pesmu može da ostavi bez 12 bodova. Raskošna pesma koja raste i objedinjuje više žanrova sa catchy refrenom , moćan vokal koji bez problema ide iz bunara u vasionu i drži ton do ispunjenja zahteva, dobra produkcija.
I dalje ne otpisujem Princa, ali vizualizovala sam veliki tanjir na sceni po kojoj skače devojka sa maskom. A publika u transu.