U tom konkretnom slučaju, ako su stvari takve kakve je oštećeno i diskriminisano lice prenelo drugima, on bi trebalo lično da odluči da li će prijaviti nadležnim organima, npr. povereniku za zaštitu ravnopravnosti i ukaže na nepravdu koja mu je učinjena. Potom on uzima izjavu druge strane i na kraju donosi neki zaključak, i ukoliko utvrdi da je bilo diskriminacije, mislim da uglavnom daje mišljenje na nivou preporuke šta bi firma trebalo da uradi kako bi se korigovalo učinjeno onoliko koliko je to moguće. Nadam se da ste svesni da tu ne mogu baš sve stvari ispraviti, npr. ako je taj snimak stigao do rodbine, ne može sad da nestane i da se zaboravi. Firma npr. može da dobije preporuku da edukuje zaposlene, ne bi li im se promenili stavovi bar u nekoj meri, i eventualno da vrati radnika na posao i izvini mu se. To je na papiru, ali da li bi u realnosti zaista došlo do pokajanja i iskrenog izvinjenja, teško je reći, praksa uglavnom pokazuje da ne bi. Mi ne znamo o kakvoj firmi se radi i koliko je velika. Ako tu ima npr. 10-20 zaposlenih i 15 je protiv njega, uključujući rukovodioce, ne vidim bilo kakvu mogućnost da se radnik vrati u kolektiv i oseća prihvaćeno kao da se ništa nije desilo. Iz tog razloga, mislim da je bolje za njega da promeni radno okruženje, u najgorem slučaju da se vrati ako je presudan finansijski aspekt, ali što pre da potraži nov posao. Upravo na to sam mislio kad sam to, vama sporno, rekao, a nigde nisam napisao da se to dešava i da treba ćutati na diskriminaciju po svaku cenu. Slučaj je specifičan i na oštećenom je da pokuša da se izbori za svoja prava ukoliko smatra da treba. Može se obratiti i inspekciji pri Ministarstvu za rad i zapošljavanje, oni imaju i veće ingerencije po pitanju radnog prava.
Diskriminacije ima na svim nivoima, a npr. izuzetno je zastupljena u zdravstvu, te skoro svakodnevno čujemo za neki slučaj koji ne samo da vređa pacijenta, već mu neretko ugrožava život, a nažalost teško se dokazuje, prilično teže nego u nekim drugim sferama. To znam i iz ličnih primera, počevši od nesavesnog lečenja oca kome za težu bolest rekoše da je prehlada bez blagovremenog upućivanja na dalja ispitivanja, naknadnog žvrljanja po kartonu da bi se ispravili propusti, odbijanja da dođu i daju injekciju koja mu je prepisana (jednom prilikom dotična sestra u stanu pacijenta koristi vreme da ćaska preko telefona i sebi traži stan), i na kraju je sve rezultiralo smrtnim ishodom, a zdravstvena inspekcija kojoj je sve prijavljeno, ništa nije našla sporno jer se sve prepravi i zataška, odnosno ostane u ordinaciji bez opipljivih dokaza, a jedni drugi štite, kako zdravstveni radnici međusobno tako i sama inspekcija koja će preduzeti nešto samo u slučajevima gde je direktno utvrđen ekstremni propust, i neretko tek pod pritiskom javnosti. Jednom sam išao u kovid ambulantu koju su za vreme epidemije smestili u drugom selu do koga jedva i da ima prevoza, i tamo odbijaju da me prime, kako mene, tako i još 5-10 pacijenata, jer se neko našao pametan da baš tog dana skrati radno vreme, i još budu drski i prete policijom umesto da se njima dovede (kad smo kod toga, dešavalo se usred noći da je sestri bilo jako loše, sva otekla, a iz hitne na prvi poziv odbili da dođu, kažu idite tamo gde je pre bila, 40km dalje itd, i tek kada im je rečeno da ćemo zvati policiju da ih oni dovedu i ukažu pomoć, onda su pristali uz napomenu da ćemo morati da platimo pregled ako se ispostavi da nije bio hitan, i naravno da jeste bio hitan i da do plaćanja nije došlo). Kad se obratiš direktoru doma zdravlja ili zaštitniku pacijenata, sve se to zataška, iako su svesni da ne može tek tako da neko skrati radno vreme. Pre neki dan baba otišla kod hirurga u Čačak, na uput lekara opšte prakse, da vidi oko neke operacije ruke, on je pita zašto je došla kod njega, šta ima tu da traži, pa počeo da vodi politiku kako on radi za malu platu dok se Toma Nikolić obogatio. Šta to zanima pacijenta? Dovoljno mu je što ga muka naterala da dođe kod lekara i sad treba još da trpi diskriminaciju jer se doktoru ne radi njegov posao. Pacijenti često odustaju od prijave takvih slučajeva jer računaju da će im sutra zatrebati pomoć, možda baš taj i operiše na kraju, pa da se ne zameraju. Još kad mesečno uplaćuješ i desetine hiljada dinara u zdravstveni fond, a budeš doslovno odbijen od strane lekara ili odradi pregled preko one stvari (praktično samo da zavede kroz papire da si bio, bez bitnije pomoći u vezi sa lečenjem), ne može da ti bude svejedno, možeš da se žališ samo Svetom Petru. Dalje, drugu majka otišla u bolnicu zbog jedne bolesti, osoblje joj prenelo koronu (tada su inače bile zabranjene posete) i žena umrla, i naravno niko nije odgovarao ni za jedan od ovih slučajeva a takvih ima bezbroj. Naravno, ima puno poštenih, stručnih i ljubaznih lekara, i neophodno je da imamo poverenje u zdravstveni sistem, ali uopšte nije zanemarljiv stepen diskriminacije u zdravstvenom sistemu. Eno imate na sajtu poverenika za zaštitu ravnopravnosti slučaj gde je lekar namerno napisao na kartonu Hiv+ status pacijenta, umesto da to stavi na za to predviđeno mesto kao i za druge dijagnoze, i izgleda da je bio neprijatan prema tom pacijentu, ali izuzev tog formalnog propusta, ništa drugo se nije moglo dokazati jer su lekar i dom zdravlja sve negirali. Možda ima slučajeva i Lgbt diskriminacije, uprkos činjenici da u zdravstvu radi solidan broj pripadnika te populacije, tako da previše je tu svega, a skoro niko nije odgovarao.