Ljubav, navika, panika

Nije mi bilo druge. Ne biste verovali, bilo je kao kad pustite kamen nizbrdo, nije postojao problem koji me nije zadesio u tom periodu, i to sve jedan za drugim. Ima svemu tome već skoro 7 godina i nema dana a da me ne spucaju neke uspomene na sve te situacije, ali život mora da se nastavi i to je tako.
 
Nije mi bilo druge. Ne biste verovali, bilo je kao kad pustite kamen nizbrdo, nije postojao problem koji me nije zadesio u tom periodu, i to sve jedan za drugim. Ima svemu tome već skoro 7 godina i nema dana a da me ne spucaju neke uspomene na sve te situacije, ali život mora da se nastavi i to je tako.
Što je najjače - uglavnom i bude tako. Samo krene jedno za drugim kao neki domino efekat. Ono što je meni uvek pomagalo u takvim situacijama jeste činjenica da nakon takvih dešavanja uvek krene na bolje u nekom trenutku, i sve tako u krug.
 
Da je jos uvek ziveo u rodnom gradu donekle bi ga razumeo, jer i sam sam iz malog grada i znam da je tesko upoznati nove ljude nakon srednje na primer kad svakako poznajes sve ljude i nema previse situacija gde bi se zblizio sbilo kim novim, ali on zivi u glavnom gradu, koliko vec miliona stanovnika, nema sanse da u Beogradu ne postoji niti jedna aktivnost gde bi mogao da ide i da se socijalizuje, plus sto ga niko i ne poznaje (predpostavljam), a najbitnije od svega je da mora da pocne da radi, 24 godina i sedi kuci da uci fakultet? Proslo je to vreme, mozes da ucis i dok radis, a i treba ti da sto vise vremena provodis van kuce.
 
Bukvalno. Ja što u NS već znam neke ljude, pa svejedno idem na neke aktivnosti napolju gde mogu da se socijalizujem i upoznam još ljudi. U velikim gradovima ne postoji opravdanje ako želiš da upoznaš nekog zaista.
 
Moramo proživeti i tu tugu da bismo spoznali osećaj sreće. To je život, ne možemo konstantno biti najbolji u svemu i na vrhuncu, ko je taj nadčovek? Ko tvrdi da takva osoba postoji laže. Pa i Bijons koja glumi da je savršena u svemu što radi nije savršena jer ne znamo pola stvari šta se krija iza toga. To je bulshit današnjeg doba toksična pozitivnost da konstantno smo usmereni ka tome da moramo sebe da teramo na to. Proživi i ono loše, daj sebi za pravo da tuguješ i budeš ranjiv, naučićeš iz toga nešto i razviti sopstvenu jačinu.

Ne obraćam se nikome konkretno, samo sam podstaknut razgovorom koji se trenutno ovde vodi jer danas sam dosta stvari doživeo gde i sam moram da prihvatim neke stvari i učim se tome tako što se izlažem situacijama van zone komfora.
 
Mora se reći narodski da bi poruka bila prenesena tačno. :LOL:
 
Upravo to, treba ziveti realan zivot, i suocavati se i sa dobrim i losim stvarima. Zatvarajuci oci pred problemom samo sebi stvaramo dodatni pritisak i stres, jer kad tad moramo da se suocimo sa njim i da ga resimo.
Kad vidim da imam neki zadatak, problem, sta god, gledam da ga sto pre resim i onda mirne glave idem dalje, jer znam da ako ostavim za kasnije stvarno ce to ostati nedovrseno ili ce da se odlaze u vecnost. A ja cu da se nerviram (evo, Petra radi, ne koristim infinitiv😉).
Svako ima svoj nacin resavanja problema, neko to radi brze, neko sporije, slobodan izbor svima, samo da je stresa sto manje.
 
@Lignjoslav, da li si pokušao da zatražiš stručnu pomoć? Ovo te pitam iz najbolje moguće namere i krajnje prijateljski. Sa kakvim god problemima da se suočavaš, ne moraš kroz to prolaziti sam. Zbog toga psiholozi i psihijatri i postoje. Moraš naći načina da se izdigneš iz situacije, retko kome je život med i mleko, ali poenta istog i jeste borba. Stalna i konstantna, sa okolinom, sa samim sobom, sa roditeljima, prijateljima, partnerima. Ja ne volim da govorim o svojim privatnim problemima, ali da razmišljam kao ti, verovatno me već odavno ne bi bilo. U godinu i po dana sam se suočio sa gubitkom roditelja za koga sam bio jako vezan i još dva vrlo bliska člana porodice, konstantnim stresom na poslu, demencijom babe koju sam morao da čuvam, finansijskim problemima, raskidom sa partnerkom i da ne nabrajam dalje, pa sam nekako naučio da se sa tim nosim i da sa tim živim. Da, boli kao sam đavo i teško je, ali od samosažaljenja zaista nemaš ništa, odnosno imaš, a to je sunovrat u još veću depresiju, a to ti uopšte ne treba, o suicidu ne želim ni da govorim, to je tek van svake pameti i zdravog razuma. Mlad si, život je pred tobom, i realno gledano-sve je do tebe. Ako zaista želiš da prebrodiš problematičan period, uradićeš to. Na ovaj ili onaj način.
Jesam, ali sam shvatio da se niti ja trudim dovoljno da resim problem a niti psihijatar koji mi je cak rekao da nadjem devojku zbog potomstva, a kaze da sam mu privukao paznju jer sam mu priznao da sam gej. Psihologica me razume i podrzava u ovoj situaciji, problem je samo sto nemam redovne termine nego jednom ili dva puta mesecno. Problem sa kojim se suocavam je taj sto ne smem da kazem roditeljima to, jer su ubedjeni da sam strejt, jer ako im budem rekao, ne daj Boze, doslo bi ili do samoubistva ili do slogiranja, a ja to necu.

Ja ne mogu da poverujem isto kroz sta si sve prosao, znaci ne daj Boze nikome sta te je zadesilo. Divim ti se sto si se izborio sa svim tim.

Dojadila mi je samoca, a ne trudim se da promenim to zbog svoje tvrdoglavosti i straha od odbacivanja, da me je postalo sramota od drugih forumasa.
 
Da je jos uvek ziveo u rodnom gradu donekle bi ga razumeo, jer i sam sam iz malog grada i znam da je tesko upoznati nove ljude nakon srednje na primer kad svakako poznajes sve ljude i nema previse situacija gde bi se zblizio sbilo kim novim, ali on zivi u glavnom gradu, koliko vec miliona stanovnika, nema sanse da u Beogradu ne postoji niti jedna aktivnost gde bi mogao da ide i da se socijalizuje, plus sto ga niko i ne poznaje (predpostavljam), a najbitnije od svega je da mora da pocne da radi, 24 godina i sedi kuci da uci fakultet? Proslo je to vreme, mozes da ucis i dok radis, a i treba ti da sto vise vremena provodis van kuce.
Ostao mi je jos jedan ispit i sad se trudim da ga zavrsim kako bih ga se resio, jer ga dve godine vucem. Jedino tako bih bio koncentrisan na ispit jer se dosta stresiram i zbog ispita i nije mi svejedno nikako posle svih ovih godina da bataljujem odjednom. Kad Boze zdravlja diplomiram, onda cu naci posao tako sam rekao sebi i svojima. Jedan deo ispita gotov, krenuo sam sa drugim delom pa onda jos jedan i Boze zdravlja da zavrsim sa tim.

U Beogradu sam 3 i po godine i naravno da me niko ne poznaje. Roditeljima konstantno pricam da ne zelim da se vracam u rodni grad i dole nisam isao pune dve godine.

Kod mene je inace razlika u drustvu bila izmedju osnovne i srednje doduse u istom gradu, ako je u osnovnoj bilo katastrofa, u srednjoj je situacija bila dosta bolja i pored pocetka borbe sa anksioznoscu. Onda posle zavrsetka srednje ponovo sve ide nizbrdo tu i dve i po godine kasnije odlazim za Beograd.
 
Ako je taj ispit za tipa jedan mesec onda ok, ali ako ces da sedis kuci jos 6 meseci zbog toga, onda to stvarno nema smisla.

A i ne razumem sta je toliko bitno da se bilo sta prizna roditeljima, u idealnom svetu da, bilo bi lepo da te prihvate i da ne moras misliti na to, ali eto znas da oni nisu takvi ljudi. Ignorance is bliss, nek oni zive srecno u ono sto oni veruju da je istina, ti zivi srecno u svojoj istini.
 
Back
Top