Nisam se imao namjeru uključivati u ovu raspravu, ali naprosto ne vjerujem koliko jedni od drugih radimo neprijatelje onda kad je to najmanje potrebno.
Ne znam za druge pa ću govoriti u svoje ime. U svojim jučerašnjim postovima ni u jednom trenutku nisam imao namjeru provocirati, podbadati ili štogod slično. Takav spin je naprosto sulud i ničim izazvan. Na kraju krajeva, vaša je stvar koju ćete stranu zauzeti isto kao što je i naša koju ćemo mi, hoćemo li slati dobrovoljce u Ukrajinu ili ne. Ali, ako raspravljamo o političkoj situaciji između Rusije i Ukrajine, ta u čemu je onda problem da u kontekstu cijele te situacije prokomentiramo i ono u što smo svi mi (pod mi mislim na države) nažalost uključeni, izravno ili neizravno?
Nevjerojatno me žalosti taj animozitet koji i dalje osjećamo jedni prema drugi, pa dokle više? Od neprovokacije se pravi provokacija bez razloga.
Cijeli jebeni život se borim protiv idiota u svojoj okolini da smanjim tu neutemeljenu mržnju prema srpskom narodu. Ponekad mi se čini sa se borim s vjetrenjačama, ali znam da ipak vrijedi. Pokušajte isto. Srbi, Hrvati, nebitno. Na kraju dana, tko si to htio ili ne htio priznati, bliži smo nego s bilo kime drugime. Osobno sam se u to najbolje uvjerio ovo ljeto kad sam se našao u vjerojatno najtežoj situaciji u životu koja je bila doslovno biti ili ne biti. I vjerojatno bi bilo “ne biti” da nije bilo jednog divnog, VELIKOG čovjeka iz Jagodine. I sve drugo onda pada u vodu. Čovjeka koji je pružio ruku spasa ne pitajući me koje sam narodnosti, vjere, jesam li u EU, imam li veću plaću, standard, imam li more ili nemam, jesam li uz Rusiju ili uz EU i NATO, što mislim o Vučiću, ma NIŠTA. Kad ćete/ćemo više shvatiti da nismo jebeni neprijatelji i da je to samo u glavama?
Preporučam svima da večeras, prije nego što legnete, zahvalite Bogu, katoličkom ili pravoslavnom, Allahu, Jahvi, Budi, Zeusu, Thoru, letećem špagetnom čudovištu, ma kome god i u što god vjerujete zbog činjenice da danas, 2022. godine, nismo u situaciji u kojoj su Ukrajina i Rusija i što ipak, uz sve ove razmirice, zavisti, kvaziprovokacije i slično, na kraju dana živimo mirno. I pomislite na to sljedeći put prije no što pomislite da jedni drugima imamo potrebu iskopati oči.
Osjećam se sad k’o Kaliopi s onim grčkim novinarom 2012.
Laku noć svim bratskim narodima s ovog područja, a naročito braći Hrvatima i braći Srbima.
Ko je ono nešto bješe postavio bio..
