Posebnu pažnju, po završetku eurovizijske priče, želim posvetiti svojoj ovogodišnji miljenici, predivnoj, hrabroj i talentiranoj djevojci te pjesmi koja je polako, ali sigurno ulazila u onaj neki tamo dijelić srca rezerviran za Eurosong.
Nizozemci su me izuli iz cipela 2019. i zaista nisam vjerovao da će (tako skoro) ponovno to učiniti i to na jednoj čak i višoj razini nego što je to bio slučaj s
Arcade. Ali eto, desilo se, odnosno desila se
De diepte, pjesma koja me, zaista, na desetke puta rasplakala (Marius ima pravo, boys do cry) i evocirala rollercoaster emocija. Ne znam je li do te jednostavnosti, do te fantastične melankolije, teksta, priče koja stoji iza nastanka pjesme ili priče koja stoji iza djevojke koja je izvodi, samo znam da takvo što vjerojatno nisam doživio s nekom ESC pjesmom do sada. Tim više što mi nije bila odmah broj 1, već se polako šuljala i ulazila u uho.
Bez obzira na ostvareni rezultat (šteta što na kraju nije bilo makar to 10. mjesto, ali i ovo je stvarno fin plasman), hvala Nizozemcima što su nam dali priliku da ovakvo malo čudo od pjesme čujemo na eurovizijskom stejdžu. A najviše od svega, što su s nama podijelili ovu djevojku koja je pravo blago i čiji ću rad nastaviti pratiti i dalje. Iskreno se nadam da će ovo iskustvo za nju značiti nastavak one bolje strane života nakon svega kroz što je prolazila.
I dok tamo službeno stoji uvjerljiva pobjeda Ukrajien, za mene će pobjednica 2022. uvijek biti jedna
De diepte i jedna S10. Thank you for the music, The Netherlands.