Zaprepašćen sam i duboko uznemiren. Saučešće svim porodicama koje su izgubile voljene u ovoj nezapamćenoj tragediji u našoj državi
Nažalost, koliko god ljudi imali dobre argumente u vezi sa neadekvatnim radom sistema i obrazovanja i društveno-kolektivnom svesti, ovakvi zločini mogu samo da se prorede, ali verovatno ne i potpuno eliminišu. Ko želi da naudi drugima, uvek može da nađe način. Nemam sve informacije niti dovoljno znanja u vezi sa pravosuđem i ostalim zakonskim i sistemskim okvirima, tako da neću komentarisati ko je kriv osim samog počinitelja.
Maltretiranje u školama je ozbiljan problem koji sam i na sopstvenoj koži iskusio na račun svoje seksualnosti. Bio sam svakodnevno psihički zlostavljan (nekoliko puta i fizički), maltretiran, ponižavan i kada sam pokušao da se obratim školi (konkretno razrednoj i školskom psihologu), rečeno mi je da ja svoju seksualnost ističem i potenciram i da time provociram druge učenike, a bio sam otprilike najpovučenija i najnenametljivija osoba u odeljenju. Kada sam rekao sopstvenim roditeljima kroz šta prolazim u školi, oni su potpuno zanemarili moju traumu iz škole i napravili žrtve od sebe jer nema veće sramote u ovoj državi nego da si homoseksualac, a od mog života su odlučili da naprave još veći pakao. Ali obzira na okolnosti, ne postoji ništa, ali ništa što bi opravdalo ovakav jezivi zločin.
Izbegavam da pratim medije i društvene mreže u vezi sa ovim događajem dok ne dobijemo zvanične informacije od nadležnih organa. Stomak mi se prevrnuo od sencazionalističkih naslova i ogromne želje ljudi da saznaju što više detalja o počinitelju masakra, roditeljima preminule dece, itd. Ne shvataju da time samo uzdižu monstruma u status poznate i ozloglašene ličnosti.
Iako se ne odnosi na pojedince, samo društvo je kolektivno trulo, a to je najteže promeniti. Voleo bih da je ovo izolovan slučaj, ali mislim da ćemo sve više ovakvih tragedija gledati u narednim decenijama, kako po školama, tako i po tržnim centrima, u javnom prevozu, itd.