Nakon ova tri festivalska dana, a gledajući sve ono što je prikazano na PzE, moram istaći jedno: moramo svim silama čuvati Oliveru Kovačević i Dragana Bujoševića.
Ne samo što je kroz PzE afirmisana kvalitetna muzika, što je data prilika mladim, ambicioznim i kreativnim ljudima da pokažu sav svoj talenat i trud, ne samo što je RTS iskoristio brend festivala da pošalje snažnu poruku protiv nasilja i mržnje, time ohrabrivši sve manjinske zajednice, uključujući i LGBT zajednicu, pre svega kroz ono saopštenje koje je pročitano u 1. polufinalu, već je celokupnim sadržajem pokazao da postoji neki drugačiji sistem razmišljanja i vrednosti u ovoj zemlji.
Tu se možda može naći i razlog zašto nameštenici REM-a (poput Klanščeka i Azdejkovića), opskurne političke ličnosti i najveći promicatelji kiča, šunda, razvrata i dekadencije u Srba već duže vreme vode strahovitu kampanju upravo protiv direktora RTS-a i urednice zabavnog programa. Jer njihov san jeste: TV Bastilja umesto RTS. Ista ona koja je 90-ih bila simbol svega trulog u tadašnjoj SRJ, ista ona koja je bila propagandno glasilo vlasti i stanica za zaglupljivanje naroda.
RTS danas predstavlja drugačije lice naše zemlje, i na tome im beskrajno hvala. I nadam se da će opstati pred udarima sa svih strana.