Slomljeno. Koliko god se trudio da budem fer prema kolegama, i mislim da sam zaista za saradnju jedna od najlaganijih osoba, takvima se popnu na glavu. Znaci sinoc i tokom petka su mi se peli da nema gde nisu. Kompenzujem, jedva.
Razumem i price da je vise verovatno da sam problem kao pojedinac, ali zapravo ovde sistem (drzavno) zakazuje, ozbiljno, ne po mojoj grbaci, ali po psihi previse, jer protiv svih sam ne mogu. Boriti se sa ljudima bez empatije, koji su duzni raditi jedan od najodgovornijih poslova, i pritom kulturno pokusavati da im se objasne neke stvari i uvek ispadati grbav i zivcan jer oni teraju svoje na tudju stetu. Odustajem!
Bar svoje zivce da sacuvam. Zaista me nije briga za svoj ucinak na poslu, i da li ce moj nerad i ravna linija koja sledi uticati na neduzne. Ne mogu. Izgoreo sam.