Kako se danas osećate?

Apropo zone komfora, potpuno razumem takvo stanje, jer sam ja sam dosta dugačak period svog radnog staža proveo u istom, iz nedostatka hrabrosti da za sebe počnem da tražim nešto bolje. Tek kada je "dogorelo" u smislu pritiska, natovarivanja posla bez ikakve nadoknade, sujete, izuzetno loših odnosa među kolektivom, prekovremenog rada i rada vikendom, često i bez slobodnog dana, onda sam negde presekao i dao otkaz, jer je dugoročno skupljanje sve te negativne energije se znatno odrazilo na moje zdravlje. Sada sam, iz ove perspektive, kivan na samog sebe što sam mnoge stvari gutao i prećutkivao zarad posla i što mi je za beg iz tog pakla bilo potrebno 5 godina. Zaista se sve može kad se hoće, uskoro će godinu dana kako nisam tamo i prosto sam se preporodio u svakom mogućem smislu, promenio sam čak dva posla (samo zbog finansijskih uslova) i trenutno sam na poslu koji je dostojan čoveka, a ne stoke.
 
Nama su roditelji usadili mentalitet "Ćuti tu gde si, ima i gore", to koči mnoge mlade ljude danas da budu uspešni u nečemu. Mora se rizikovati, prosto je tako. E sad što živimo u zemlji gde su takvi potezi luksuz to je druga priča. Ja nikad nisam razmišljao o tome da može gore, već samo da ima i postoji bolje.
 
Nama su roditelji usadili mentalitet "Ćuti tu gde si, ima i gore", to koči mnoge mlade ljude danas da budu uspešni u nečemu. Mora se rizikovati, prosto je tako. E sad što živimo u zemlji gde su takvi potezi luksuz to je druga priča. Ja nikad nisam razmišljao o tome da može gore, već samo da ima i postoji bolje.
Nacin razmisljanja koji je uvrezen u doba socijalizma su nasi roditelji delom preneli na nas. Svaki poslovni rizik se gleda sa podozrenjem, svakog ko je svojim trudom napravio nesto se smatra muljatorom.

Kod starijih clanova moje porodice postoji taj trip da si neko i nesto ako se zaposlis u prosveti. Bas sam imao sukob sa starijim clanovima familije kad sam rekao da je 1000 evra mala plata (verujem da se vecina slaze, na ove cene je to minimum). Zivot im je zavisio od toga sta ce drzava da im da i da im organizuje.
 
I ta priča sa platom od 1000€ smorila boga Isusa, a naročito sad kad je, što kažeš, to minimum za neki normalan život.

(Hoću da kažem smorilo je idealizovanje te plate)
 
Last edited:
Ono što je ispalo super, što je ujedno i deo moje ličnosti, jeste da retko trpim stvari samo da bih imao posao. Jesam se zadržavao negde malo duže da bih "krao" zanat za nešto dalje gde sebe programiram tako da određen period mogu da izdržim, al nije mi svaki back up plan uspevao recimo. Bilo je momenata odmah da nađem posao, a nekad u razmaku od par meseci. U principu, sreća u moju životnu privilegiju da mogu tako i da ne moram pošto poto da radim bilo šta, da sam egzistencijalno ugrožen tako da neke ljude koji trpe više stvari mogu da razumem iz te perspektive. S te strane roditelji nisu vršili pritisak na mene već davali savete kako mudro postupati, ipak su oni dugo u svom poslu iskusni su.
Diploma ne znači puno, to vidim. I sad dok zvanično ne radim posao samostalno imam to što u sklopu porodičnog posla mogu da odradim pa da na taj način zaradim pare za svoje troškove. Al opet, svako od nas traži ono što mu leži ne ono što mu nametnuto, tako i meni nije sjajan taj porodični zanat da ga emotivno podnesem al ajde odradim ga jer znam da ću tako makar ispuniti ovaj period dok tražim. A i sam osećaj da si zaradio novac nego da ti je dat je daleko bolji osećaj, tako da šta mi teško nekad da pokopam u zemlju.
 
Po meni jedno od bitnijih stvari je to mentalno zdravlje i ne bi trebalo dozvoliti da bude ugrozeno. U redu je istrpeti neke stvari ukoliko su recimo visoka primanja, ali ne po svaku cenu. I treba traziti posao dok se ne pronadje u njemu. Neku satifakciju. Drago mi je cuti da je sad bolje @Djole89 .
Sto se tice zone komfora i rizika, to ume da zavisi od toga kakav si. Recimo, ja sam neko ko ne voli da rizikuje i ako mi se nesto dopadne, ne menjam i ne trazim. Iako verovatno se moze bolje naci.
 
Ne bih da vredjam, ali nasi roditelji veruju u razne stvari kojima su uceni 80ih, pa i 90ih. I dan danas se vode time, jos ono njihovo "hoces, neces, moras". Sta moram? Mora samo da se umre, eto.
 
Neka učenja su dobra, samo treba filtrirati dobro. Neko to ne radi pa isfrustrira dete. Ko danas nije u sukobu s njima oko toga šta treba raditi. Zato, kad dođe do nekih žustrih rasprava treba reći "svakako ću plakati kada umreš, zašto vreme ne provedemo voleći se".
 
Ne bih da vredjam, ali nasi roditelji veruju u razne stvari kojima su uceni 80ih, pa i 90ih. I dan danas se vode time, jos ono njihovo "hoces, neces, moras". Sta moram? Mora samo da se umre, eto.
Sve zavisi od situacije u kojoj se čovek nalazi, a nisu svi u istoj. Neko može da se osloni na roditelje, a neko ih ni nema, ili jednostavnu mu ne mogu pomoći, pa samim tim nekad nešto i mora, ako nećeš baš na ulicu što se kaže. Skoro videh i kako premijerka u Skupštini govori o razlici rada na neodređeno i stalno, a zapravo to je jedno te isto formalno gledano, s tim da iz ugla naših predaka to nije bio slučaj, jer to "za stalno" zvuči kao da te samo neka neviđena katastrofa može oterati sa posla inače ćeš na tom mestu dočekati penziju, dok "na neodređeno" zvuči drugačije, danas jesi, sutra nisi, i nema značajnu prednost u odnosu na zaposlenje na određeno, sem što eventualno možeš uzeti kredit na duže staze (a to nije svima neophodno) i što imaš otkazni rok od 15-30 dana i to je otprilike to, ništa više se ne garantuje.

Interesantno kako Maxi ističe čak 2 slobodna dana nedeljno, što jeste u trgovini retkost nažalost, ali kod nas, jer je napravljen takav sistem da je očekivano da trgovine rade 7 dana u nedelji, često od jutra do večeri, bez izuzetka, naročito u većim gradovima, dok se u nekim zemljama na zapadu podrazumeva da se nedeljom uopšte ne radi, a subotom skraćeno i ljudi se naviknu na takav sistem, pa sigurno da bi mogli i ovde.​

 
Meni je Maxi bio prvi posao i naučio me je mnogo čemu, između ostalog da nikada ali nikada nikome ne preporučim isti. Iživljavanje na više nivoa, izrabljivanje. Radio sam noćne smene još putovao za Bg pritom se kojekakvi izdrkavali po meni. U svakom poslu toga ima ali vrhunac bezobrazluka je bio gde meni poslovođa govori kako ja treba da skinem bradu i prigovara mi za istu. Sa k*rcem na čelu ću doći to je moja stvar. Niti sam radio za delikatesom niti mi u ugovoru piše da moram biti obrijan. Pritom, brada nije bila ne znam ni ja kolika, na šta je njen komentar bio " ti je ne fazoniraš, piši izjavu da imaš bradu ukoliko meni dođe kontrola da imam napismeno od tebe" to je bila kap koja je prelila čašu gde sam nakon višemesečnog rada ( mučenja) otišao bez povratka. Radio sam u Idei gde takođe nije bilo sjajno, trgovina je veoma surova i uvuče te u kolotečinu iz koje ti je teško da izađeš. Pomisliš, nema bolje , ne umeš bolje i tako brojiš dane. Kasnije sam naleteo na nešto lakše poslove a uslovi tu i tamo. Trenutno radim posao koji mi je zona komfora ali me održava to što je od kuće, pa guram. Čekam da završim studije pa da idem dalje..
 
Ma ja ako zavrsim ovaj prokleti ispit, razmisljam definitivno da idem van Srbije. Jer sam rekao, meni ne samo da nema posla u ovom sistemu, nego mi nema ni zivota zbog svoje seksualnosti.
 
Uh, odlazak iz zemlje, moja omiljena tema lol

Odlazak iz zemlje nije ono što je bio pre 10 i više godina.

Ja sam za vreme fakulteta bio ubeđen da nakon istog odlazim odavde. Studirao sam turizam i bio sam u fazonu neki brod, Dubai, šta god, samo da odem i da počnem nečim da se bavim, nisam se osećao srećno u Srbiji.

A onda je došla pandemija, turizam je umro, i shvatio sam da moram da tražim bilo kakav posao. Imao "sreće" (namerno sreća pod navodnicima, jer što kaže Opra Vinfri: "I believe luck is preparation meeting opportunity. If you hadn't been prepared when the opportunity came along, you wouldn't have been lucky.") i odmah sa prvim poslom počeo dobro da zarađujem i skapirao da nemam šta da tražim u inostranstvu osim kao turista.

Ne želim da odem negde i da budem osoba trećeg reda, non-EU citizen i slično. Uostalom, osoba trećeg reda mogu da budem i u Srbiji. :D

I ono što je najbitnije - standard je u suštini svuda u svetu isti. Sa svojim veštinama ćeš raditi svuda sličan posao za sličnu platu i to ti je što ti je. Znači ako nisi neki stručnjak senior za nešto ili doktor itd, ti odeš samo da promeniš okolinu. Isto je raditi za 2.000 evra u nekom tamo Posaodorfu i za 500 evra ovde.

Tako da je moje neko mišljenje da bih u inostranstvo otišao jedino kad bi izbila takva poslovna prilika da ne mogu da odolim i da ću definitivno živeti dosta bolje nego u Srbiji. A ne ekvivalentno isto, samo u drugoj okolini i kao non-EU citizen trećeg reda lol.

Između dva posla sam baš razmišljao o odlasku u inostranstvo nešto kratko, tipa 2-3 dana sam zamišljao kako bi to izgledalo... Ma nema šanse lol. Prosto ne postoji objektivno dobar razlog da odem iz zemlje.

Što se tiče seksualnosti, o tome sam već pisao ranije, ne osećam se ugroženo, poprilično sam slobodan i "samo" fali da kockica zakona o istopolnoj zajednici i slično da upotpuni doživljaj. :D
 
Bravo Petre, slažem se od riječi do riječi. Ja se divim ljudima koji su otišli u inozemstvo, ja priznajem da za to ne bih imao snage.
Ne tako davne 2018. godine sam, po završetku faksa, dobio priliku da odem na dodatno usavršavanje u jednu firmu u Bukurešt, gdje bih onda vjerojatno i ostao raditi. Već sam bio naumio da idem, ali onda se nešto u meni prelomilo i rekao sam samom sebi "Ne ideš nikamo, može se uspjeti i ovdje kod nas". Tako je i bilo i danas sam presretan što nisam otišao i što ovdje imam posao koji me ispunjava i koji mi omogućava dostojan život.
Uglavnom, i ja na odlazak gledam kao na krajnju mjeru, kad bih iscrpio baš baš sve postojeće opcije. Suviše sam vezan za ovaj prostor i ljude.

nego mi nema ni zivota zbog svoje seksualnosti.
Opet ti s time. Po tome bi se onda čitava srpska LGBT populacija trebala ubiti jer je toliko neizdrživo lol
 
Zavisi kakvo ti je okruzenje i porodica, njegova je ocito prilicno kriticna. Plus deluje kao tip osobe koji sve preintenzivno dozivljava.

Lignjo, Kanada ima dosta dobre imigracione programe za LGBT osobe, grupe za podrsku i slicno, guglaj. Ako sam dobro ukacio, doneli su nedavno nove uredbe kojima se olaksava imigracija osobama iz zemalja sa specificnim odnosom prema manjinskim grupama, na listi je i Srbija. Pretpostavljam da engleski govoris, imaces uskoro i neko zvanje.

Uostalom, uvek ima daddyja koji se loze na decake iz Istocne Evrope i hoce da im promene zivot.
 
Ova poslednja rečenica zaslužuje 💀, ali sve osim toga lajk.
 
Opet ti s time. Po tome bi se onda čitava srpska LGBT populacija trebala ubiti jer je toliko neizdrživo lol
Rekao sam vec jednom da sam u osnovnoj kqo neko ko je odrastao u juvoistocnoj Srbiji dosta bio sikaniran na racun toga. U Vlasotincu je bukvalno svaka osoba tezak homofob i to otvoreno priznajem i otvoreno kazem i svakog homoseksualca oni docekaju na krv i noz!

I ne kmecim, zaista je tako. U Srbiji generalno to je toliki bauk i tolika tabu tema da cim kazes da si gej, odmah te nazivaju pederom, teraju te iz zemlje, roditelji te se odricu ili vrse samoubistva, te se slogiraju i sta sve ne...

Dosta sam krio. Ali ne mogu vise, jer psihicki mi skodi, pucam na sve strane.
 
Migriraj u Vojvodinu mi smo liberalniji. Prođe neka budala nešto da dobaci, a de sme da te dira još kad ideš sa dva pedera napucana da mu zube polome.
 
Back
Top