Naravno da sam svestan adaptacije i prilagodjavanja. Prosao sam kroz to vise puta, 2006-2008 sam trenirao fudbal (jer je mama htela da budem u drustvu, a tad nista nisam pratio od sporta, jer sta me je zanimalo tad, samo Grand Sou, Viva i ESC) i 2008. odem na Vlasinsko jezero sa trenerom i ostalom ekipom dece na nedelju dana (valjda, ne secam se ni koliko) i ubijem se placuci. Te 2008. je pocelo da mi se gadi da idem da treniram i to sam pokazivao placuci na utakmicama i treninzima i svadjao se sa pojedinim decacima, a mama se drala na mene sto sam plakao i rekao da ne mogu vise.
2017. kad sam krenuo na fakultet u Kragujevcu, plasio sam se da se ne ubijem od plakanja bas zbog toga sto se desilo te 2008. na Vlasinskom jezeru, mislio sam da ako ostanem sam da cu se ubiti placuci. Ali iako cesto nisam svestan toga, pokazalo se da i u kriznim situacijama sa anksioznoscu mogu da se nosim sa tim (primer je odlazak u Grcku prosle godine sam i to sa sve napadima panike, bez obzira na robotizovan odmor).
Zato je meni, zbog problema sa anksioznoscu najbitnije od svega mentalno zdravlje i da budemo srecni, da ne dozvolimo da bilo ko utice na nasu psihu. To sto sam jos od osnovne shvatio da sam homoseksualac, ja sam strasno mrzeo sebe zbog toga da sam mami govorio "kako mrzim da se pogledam u ogledalo". U srednjoj se moja strast prema muskarcima samo povecala iako nisam trpio torturu za razliku od osnovne. Medjutim, poslednjih godina bas zbog toga sto drzim sve to u sebi i sto znam kakvi su ljudi ovde ja propadam iznutra. Uspeo sam cak i da se ugojim.
Video sam skoro na Youtubeu jednog decka po imenu Jamey Rodemeyer koji je rodjen 1997. godine i pricao o tome kako su ga stalno sikanirali u osnovnoj zbog toga sto je homoseksualac. U maju 2011. je govorio kako "ide na bolje" kad ono u septembru iste godine izvrsio samoubistvo zbog preteranih hejt komentara na drustvenim mrezama. Ledi Gaga mu je posvetila pesmu Hair jer je nju mnogo voleo da slusa.
Svestan sam ja svega mnogo vise nego sto treba, iako neke stvari necu i ne zelim da prihvatim. Svestan sam ja da je svuda isto a bio ovde, a bio u Tadzikistanu lupam. Jedino sto trazim jeste unutrasnji mir i da me roditelji pre svega prihvate takvog kakav sam, jer ne mogu vise da drzim sve to u sebi. Eto, bio sam nesrecno zaljubljen u bivseg najboljeg druga, iako on to ne zna, a mozda i sumnja. Hteo sam da izvrsim samoubistvo jer me je odbacio kao g**** zato sto sumnja da sam homoseksualac, niko za to ne zna; to je bilo pre Lisabona 2018, zato sam tad bio toliko depresivan.